STRAH OD PROMJENA - SKOČITI ILI NE?

Dijapazon ljudskih strahova je zapanjujće širok i šarolik, te stoga ujedno i savršeni poligon za uporebu svih terapijskih oružja kojima te strahove savladavamo. Jedan od naizgled najbezazlenijih strahova, ali vrlo čest i duboko ukorijenjen, je strah od promjena.

Promjene u životu su neizbježne koliko god im se mi opirali. Promjena nije laka jer zahtijeva od nas izlazak iz zone komfora, a to znači da ćemo morati napraviti ono što je neugodno, nesigurno i nepoznato (3N). Morati ćemo proći kroz "zid straha", a za to će nam biti potrebna određena doza hrabrosti. Hrabrost nije odsustvo straha. Normalno je osjetiti strah. Hrabrost je djelovanje usprkos strahu.

Mi se moramo izdići iznad svojih strahova, koji su većinom nerealni. Strah je u redu osjećati ako nam je život u opasnosti. On nas na taj način pokušava zaštititi. Međutim mi u ovom slučaju najčešće imamo strah od - šta će drugi reći. U pozadini je strah od neprihvaćanja.

Javlja se perfekcionizam, prolongiranje, paraliza (3P). Najčešći izgovor nam je - nisam još spreman, a ustvari radi se o uvjerenju - nisam dovoljno dobar. Pa naravno da si nesiguran i da nisi spreman. Nikada nećeš biti dovoljno spreman.  Ne možeš imati samopouzdanje u nečemu što nikada nisi radio. Samopuzdanje će doći kada napraviš prvi korak. I jačati će spontano s vremenom i iskustvom. I naravno da nisi dovoljno dobar. S iskustvom, koje uključuje repeticiju i niz neuspjeha,  biti ćeš sve bolji. 

Neuspjeh nije nikome ugodan, ali je zato naš najveći učitelj. Mi nerealno očekujemo od sebe da budemo eksperti u nečemu bez usavršavanja u tome. Ekspert se postaje na greškama. Greške su neodvojivi dio tog procesa.

Strah i uzbuđenje izazivaju u tijelu istu kemijsku reakciju. Zato, kada osjetimo strah, pomaže ako si kažemo - "Trenutno osjećam silno uzbuđenje i to je u redu."

U logoterapijskom radu strah se često "napada" paradoksalnom intencijom ili suprotnom namjerom. Klijent koji ima problem s određenim strahom, dobije zadatak da svoj strah imenuje, nacrta, preuveliča do apsurda i nasmije mu se na taj način.  Također uz malo mašte, može ga pozvati na razgovor, pokušati  saznati što više o njemu, sklopiti prijateljstvo s njim. Na taj način strah gubi svoju snagu, a često i potpuno nestaje.

Suprotna namjera je također i put ka povratku prapovjerenja.  *Slikoviti primjer je skok u bazen s velike visine. Javlja se strah koji nije osnovan, jer je bazen dovoljno dubok. Postoji više mogućnosti :

• Vratiti se unazad po dasci i sići stepnicama, odnosno ne skočiti

To čine anksiozni i neurotični ljudi. Što može uslijediti? Možda će mu se smijati. Posljedica je da možda nikada više neće ići na bazen. Zbog toga što je ismijan izbjegavati će kontakte. To je model kapitulacije i poraza.

• Čekati da se smanji strah, pa onda skočiti

Odgađanje ne olakšava, nego baš naprotiv, stavlja nas na još veće muke  (kao i ovisnik koji odgađa početak liječenja odnosno apstinencije, dok se ne bude osjećao bolje ili dok se neke druge stvari ne poklope; a ustvari što više čeka biti će mu utoliko teže)

• Skok sa strahom i uprkos strahu

Potrebno je krenuti ususret svom strahu, u kontrapoziciju. Čovjeka može biti strah, ali može istodobno biti i hrabar. Mora se ponašati kao da ima potpuno povjerenje, čak i ako ga još nema. To je polog povjerenja. I to ga diže iznad predmeta straha. Skokom prvo potone, što mora podnijeti. Zatim doživljava silu iznad sebe koja ga diže na površinu. Polog povjerenja tad se mnogostruko vraća.

Na koncu, mi moramo vjerovati da to s čim se trebamo suočiti ima nekakav smisao. I da sam upravo ja osoba koja je dobila tu situaciju kao neku životnu zadaću, te stoga ne smijem pobjeći od nje. Radi se zapravo o prapovjerenju u nekoga nad nama tko nam taj zadatak šalje. I ako je taj zadatak namijenjen meni, znači da imam u sebi sposobnosti da ga savladam.

~ Danijela M.

*primjer skok u bazen dala prof. Cvijeta Pahljina, na jednom od predavanja