ŠALICA KAVE

Kažu da gdje se ne prepoznajemo, to nas ne dotiče. Ako vas ova kratka pripovijetka Ivana Cankara dotakne bolno, razmislite dugujete li svojoj majci barem koju lijepu riječ. 

***

Prije petnaest godina došao sam kući i ostao kod kuće tri tjedna. Cijelo sam vrijeme bi potišten i zlovoljan. Kuća nam je bila pusta; u svima nama, čini mi se, bilo je nešto teško, odvratno, kao vlažna sjenka.

Prve sam noći spavao u komorici; katkad bi se u noći probudio i u mraku vidio kako je majka ustala iz kreveta i sjedila za stolom. Sasvim mirno, kao da spava; dlanove je pritiskivala na čelo, njezino bijelo lice sjalo se iako je prozor bio zastrt, a vani nije bilo ni mjeseca ni zvijezda. Pažljivo sam slušao i razabrao da to nije disanje u snu, nego s mukom zatomljivano jecanje. Pokrih se preko glave; ali kroz pokrivač, pa još i u snu čuo sam njezino jecanje.

Preselio sam se pod krov na sijeno. U taj svoj stan penjao sam se strmim, polomljenim stepenicama koje su bile slične ljestvama. Namjestio sam ležaj u sijenu a stol sam postavio kraj vrata. Moj je vidik bio siv, razrovan zid. Mrzovoljn, potišten i u crnim brigama pisao sam tada svoje prve ljubavne priče. Silom sam odvodio svoje misli na bijele ceste, na cvjetne livade i mirisna polja da ne bi vidio sebe i svoj život.

Jednom sam poželio crnu kavu. Ne znam kako mi je došla ta misao; zaželio sam je. Možda samo zato jer sam znao da ni kruha nema u kući, a kamoli kave. Čovjek u svojoj rastresenosti zloban je i nemilosrdan. Majka me pogledala velikim plahim očima i nije odgovorila. Dosadan sam sebi i zlovoljan, bez riječi i pozdrava, vratio sam se u potkrovlje da pišem kako su se voljeli Milan i Breda i kako su oboje bili plemeniti, sretni i veseli. "Ruku pod ruku, oboje mladi, jutarnjim suncem ozareni, rosom umiveni..."

Čuo sam tihe korake na stepenicama. Dolazila je majka, penjala se polako i oprezno, u ruci je nosila šalicu kave. Sada se sjećam da nikada nije bila tako lijepa kao u tome trenutku. Kroz vrata je koso sijao pramen podnevnog sunca ravno majci u oči; bile su krupnije i bistrije, sva nebeska svjetlost blistala je iz njih, sva blagost i ljubav nebeska. Usne su se smiješile kao u djeteta koje donosi radostan dar. A ja se osvrnuh i rekoh zlobnim glasom: "Ostavi me na miru! ... Sada mi ne treba!"

Još nije bila na vrhu stepenica, vidio sam je samo do pojasa. Kada je čula moje riječi, nije se ni pomakla, samo je ruka u kojoj je držala šalicu zadrhtala. Gledala me je prestrašeno, svjetlost u očima je umirala. Od stida mi udari krv u lice, hitrim koracima pošao sam prema njoj. "Dajte, majko!" Bilo je prekasno, svjetla više nije bilo u njenim očima, ni osmjeha na njenim usnama.

Popio sam kavu i tješio se: "Navečer ću joj reći onu riječ, onu ljubaznu riječ koju je očekivala njezina ljubav..." Nisam joj rekao ni naveče, ni drugi dan, a ni na rastanku.

Tri ili četiri godine kasnije, u tuđini, tuđa mi je žena donijela kavu u sobu. Toga sam časa protrnuo, zapeklo me u srcu tako jako da sam htio kriknuti od boli. Jer srce je pravedan sudac i ne zna za sitnice.

~ iz zbirke pripovijetki "Istina i ljubav", Ivana Cankara