PRAPOVJERENJE

Već vrlo rano, oko pete godine počela sam postavljati neobična pitanja: Zašto sam ja Danijela drugačija od Nataše?; Tko je to odredio?; Tko pomiče moje prste?; Tko to gleda kroz mene?; Od kuda sam došla?; Zašto sam tu?; Zašto su baš ovi ljudi oko mene, a oko Nataše su drugi ljudi?; Zašto nisam dječak? Roditelji su zbijali šale na moja pitanja. A baka s majčine strane, kod koje sam često boravila, je u sve odgovore ubacila Boga. Nisam mogla razumjeti taj pojam Boga. Kada sam tražila da mi više kaže o tome, rekla bi mi samo da ne smije, jer će se tata ljutiti. Sa 7 godina i polaskom u školu, sva moja pitanja su iščezla.

Slijedi dugi period života u potpunoj zabludi. Takmičenja, dokazivanja, uspoređivanja, uljepšavanja, posjedovanja... Što je "postignuća" i stvari bilo više, bila je veća i praznina, besmisao svega. Pad "sistema" je bio neminovan - potpuni slom u jednom momentu. I tada usred očaja krenula su da se roje pitanja, vrlo slična onima iz mog predškolskog uzrasta. Ali kako odgovora i dalje nije bilo, priznala sam svoj poraz i obratila se ponizno Bogu. Ubrzo spletom najnevjerojatnijih okolnosti sam došla do Logoterapije, a ustvari sam bila vođena, što me je ispunilo dubokom zahvalnošću i ojačalo moju vjeru, moje prapovjernje kako je to nazvao Viktor Frankl.

Prapovjerenje je Franklu značilo svjesno ili nesvjesno odnošenje osobe prema vlastitom stvoritelju i kao takvo ne može potpuno izostati ili biti potpuno izgubljeno. Radi se o onom nečemu praizvornom, utkanom u ljudski duh; o nečemu što je čovjeku "udahnuto" i njegova je suština. U njemu se naslućuje vlastito porijeklo i zavičaj, mjesto od kuda smo došli i gdje pripadamo. To je intuitivno znanje o nečemu o čemu racionalno uopće ne možemo znati.

Prapovjerenje je utemeljeno u duhovnoj dimenziji čovjeka. Neovisno je od odgoja roditelja, pažnje ili neprihvaćanja drugih. Sjeme prapovjerenja čuči u nama od samog početka, čeka da ga se u svojoj nemoći sjetimo i dozvolimo mu da spontano iznikne. Tada bivamo "nošeni" od života, osjećamo se slobodno da volimo i stvaramo.

Prapovjerenje također obuhvaća vjeru u neki viši smisao - nadsmisao; vjeru da smo vođeni, da se ništa ne događa bez razloga i da će sve na kraju biti dobro. Nadsmisao kao objektivni, vrhovni, posljednji smisao je ograničenom ljudskom biću nedohvatljiv. Ne možemo očekivati da će se Bog odazvati na naš poziv. Ali sama činjenica da odgovor ne stiže je dokaz da je naša molba otišla na pravu adresu - u beskraj. Nadsmisao nam se tek djelomično rasvjetljuje kroz vjeru odnosno prapovjerenje.

Povjerenje u sebe i u druge ljude, te prapovjerenje u nadsmisao - stvoritelja, dio je smislenog i ispunjenog života. Razlika je u tome što je povjerenje među ljudima krhko i kao takvo može lako biti narušeno, ali nikada ili teško ponovo izgrađeno. Međutim prapovjernje kao poveznica s našim izvorom, ne može nikada potpuno iščeznuti. Može se činiti uslijed teških životnih okolnosti da je ta veza prekinuta. Ali i baš zahvaljujući tim istim životnim okolnostima, može se ta veza ponovo uspostaviti. 

Osobno sam se u to osvjedočila. Životna kriza se pokazala kao blagoslov. Jer nakon vlastitih neuspješnih pokušaja suočavanja sa sudbinskim datostima, obratila sam se Bogu, našem izvoru, početku i kraju. I tek tada kada sam se maknula sama sebi s puta i prepustila vodstvo Njemu, stvari su se počele riješavati na sasvim neočekivan, gotovo čudesan način.

Nedostatak prapovjernja je vodeći faktor stagnacije u čovjekovu razvoju. Čovjek koji je izgubio povjerenje, stalno je u strahu, bježi, skriva se, ima obrambeni stav, postaje čak i agresivan. To ga spušta na životinjski nivo. Međutim biti čovjek znači nadići se. Usmjeriti se prema nečemu ili nekomu, odnosno predano se posvetiti nekom djelu, čovjeku kojega se voli ili Bogu kojemu se služi. Sposobnost nadrastanja sebe - transcendencije, koja proizlazi iz duhovne dimenzije, čovjeka smješta između životinjskog i božanskog svijeta. O tome je upravo riječ u Franklovoj 10. tezi o osobi, koja kaže da osoba ne može razumjeti sebe u potpunosti nego iz perspektive transcendencije (Boga).

Prapovjerenje je najbolji temelj i nova nada osobama koje pate zbog tjeskobe, straha, nesigurnosti. Logoterapeut treba kod klijenta ne samo poticati otkrivanje neupitnog smisla, već i posvijestiti mu prapovjerenje i nadu. Prapovjerenje uvijek može ponovo biti otkriveno u najdubljim temeljima osobe. Logoterapija značajno može pomoći suvremenom čovjeku da pronađe izgubljeno prapovjerenje.

Upravo u prapovjernju čovjek današnjice može pronaći hrabrost za suočavanje sa životnim nedaćama i sudbinskim datostima. Prapovjerenje nam također jača toleranciju na životne frustracije i patnju. Čovjek može paziti da izbjegne nepotrebnu patnju, ali postoji i sudbinska patnja koja se na čovjeka spušta iz vedra neba. Zadnja sloboda koja u tom slučaju preostaje je izbor osobnog stava prema nedaći koja je čovjeka snašla. Jer i kada se više ništa ne može promijeniti u nesretnoj situaciji još uvijek se može promijeniti stav prema toj situaciji. I upravo nadilaženje životnih kriza ovisi ponajviše o zauzetom stavu.

Kao rezime mogli bismo reći da je prapovjerenje odličan oslonac i zaleđe prkosnoj snazi ljudskog duha, kojom se čovjek može izdići iznad nepovoljnih okolnosti, služeći većoj svrsi u potrazi za smislom.

~ Danijela M.