PISMO JEDNE KARMELIĆANKE

"Žalost je moj stalni pratilac. Što god da radim ona leži poput olovnog utega na mojoj duši. Gdje su moji ideali, sve ono veliko i lijepo, sve dobro komu sam nekoć težila? Neizmjerna praznina okovala je moje srce. Živim, kao da sam bačena u neki vakuum. Jer, ima trenutaka, kada mi je i sama bol uskraćena. U mojoj muci prizivam Boga Oca sviju nas. Ali i On šuti. Tako bih zapravo htjela samo još jedno: umrijeti još danas, ako je moguće odmah. Kad ne bih imala vjerničku svijest da nisam gospodar svoga života, zacijelo bih ga već odbacila. U toj vjeri sva gorčina patnje počinje se ublažavati. Jer onaj, koji misli da ljudski život mora biti koračanje od uspjeha do uspjeha naliči budali koja stoji kraj gradilišta za katedralu i čudi se što se kopa u dubinu na mjestu na kojem treba izrasti katedrala. Bog si gradi hram iz svake ljudske duše. Ja mu upravo služim za iskopavanje temelja. Moja je zadaća, da se mirno predam ubodima njegove lopate"

~ citat iz knjige "Liječnik i duša", Viktora E. Frankla