ONO ŠTO SMRT NE DOTIČE

***

Svi simboli moći, kao što su imovina, slava, društveni položaj, ugled i titule, zakazuju naspram neumoljive granice koja nam je postavljena. Zato bi bilo dobro da se suočimo s temom smrti još za života i po mogućnosti bez povoda. Ne znači da će nas smrt zbog toga kasnije i nježnije pogoditi, samo bismo živjeli manje pogrešno i manje pohlepno. 

"Naš identitet - za razliku od simbola moći - neoštećen preživljava našu smrt. Smrt nema pristupa povijesnoj istini. Ono što je jednom postalo istinom, postalo je istinom za sva vremena, i zbog toga i naš identitet ostaje vječno nedodirnut. Ono što je za života važno, jest formirati se u čovjeka s čijim identitetom možemo biti zadovoljni u dubini duše." - Elisabeth Lukas

Platon o smrti: "Smrt ogoljava dušu, odvaja od nje sve što je čovjek posjedovao, sve s čime se poistovjećivao tijekom života: od imovine do položaja u društvu. Ona uklanja sve lažne oslonce i sve ono što po svojoj prirodi nije dio same duše. U smrti čovjek stoji sam pred sobom - takvim kakvim je sebe učinio za života. Za njega kao i za suce, postaju vidljive sve njegove mane i vrline. One i jesu jedina imovina duše koju ona nosi sa sobom."

Franjo Asiški: "Odavde nećete uzeti ono što posjedujete. Ponijeti ćete samo ono što ste dali."

I mi sami nekako intuitivno znamo da jedino nematerijalne vrijednosti nosimo dalje, dok materijalne vrijednosti kao i sva materija umiru. Prema tome, sve dobro što napravimo ostaje zapisano u vječnosti. Svaka naša odluka, misao, izrečena riječ, djelovanje... Ako smo živjeli život pun ljubavi prema drugima i u miru s drugima, stvorili smo svoje duhovno bogatstvo.

Bronnie Ware, palijativna njegovateljica, u svojoj knjizi "The top five regrets of the dying", navodi 5 stvari za kojima ljudi najviše žale na samrti:

• Da sam barem više bio s obitelji
• Da sam barem ostao u kontaktu s prijateljima
• Da sam barem imao hrabrosti izraziti svoje osjećaje
• Da sam barem imao hrabrosti voditi život dosljedan sebi
• Da sam barem život shvaćao manje ozbiljno, više se igrao, bio bi sretniji

Zanimljivo kako baš nitko nije rekao - Volio bih da sam duže ostajao u uredu, ili - Bio bih sretniji da sam imao skuplji auto ili veću kuću.

E. Kubler-Ross je uočila da su jednostavni, skromni ljudi imali manje teškoća u sučeljavanju s tom konačnom krizom negoli ljudi obilja. Teško je bilo onima koji su ambiciozno kontrolirali svoju okolinu, zgrtali materijalna dobra, imali puno društvenih veza, ali malo onih značajnih koji bi im bili na raspolaganju na kraju života.

Budući da ne znamo kada će nastupiti trenutak naše smrti, važno je čime ispunjavamo svaki trenutak svoga života, te kojim vrijednostima dajemo prioritet. Vrednote stajališta stoje iznad stvaralačkih i doživljajnih vrednota. Taj rast u duhu traje do zadnjeg udaha. 

U svakom slučaju jedino duhovne vrijednosti nosimo dalje u vječnost.

***

~ Danijela M. 

(isječak iz diplomskog rada "Logoterapijski pristup umirućoj osobi")