OVISNOST O ALKOHOLU - OSOBNE ZABLUDE I NOVE SPOZNAJE

Dijete sam 70-ih. Moje prvo sjećanje nije vezano uz majku, općenito uz roditelje. Oni su bili visokopozicionirani u svojim firmama, a ja i moj brat, zajedno sa sestričnama, smo odrastali kod baki i na ulici.

Prvo sjećanje koje mogu dosegnuti je kako sestrična i ja sjedimo kod prababe u starom, trošnom, prljavom kućerku i pijemo. Da, pijemo. Imale smo godina 4. Da, četiri. Prababa stavlja pred nas i pred sebe rakijske čašice. Nama toči pivo, a sebi rakijicu. Nazdravljamo i na eks. Puno je pila.

I dida i baka kod kojih smo često boravili su voljeli popiti. Baka pomalo poskrivećki, a dida nekada danima preko svake mjere, po tadašnjim kafanama, nakon čega je slijedio kućni oporavak pa ponovo "turneja". Moj otac je pio sporadično u dobrom društvu. Majka umjereno i nekako kontrolirano. Strica sam rijetko vidjela potpuno trijeznog, a također i tetku. Brat isto ima problem s alkoholom, ali poriče ga. Ja popijem mislim da se to kaže prigodno.

Sestične i ja smo se cijelo djetinjstvo kretale na relaciji od naših najmilijih do dućana, tegleći boce piva i vina. U staklu naravno, jer plastike još nije bilo. A kada se nešto slavilo, onda su nabavljali odrasli. Iz gepeka su se vadile silne gajbe piva i vino u demižonima. I to mi je sve bilo posve normalno. Nikada nisam niti pomislila da netko živi drugačije.

Čak i kada sam se udala, muž i svi ljudi s kojima smo se družili, pili su preko svake mjere. Kući sam uvijek vozila ja. Muž je ponekad ostajao u autu do sutradan, kao vreća, jer ga nisam mogla izvući van. Rastala sam se nakon 20 godina braka. Alkohol nikad nisam navela kao razlog, jer nisam niti vidjela to kao problem, već nešto sasvim drugo.

Tek nedavno, novi partner i ja smo prvi puta odlučili organizirati druženje na seoskom imanju koje smo kupili. Da proslavimo to. Odlazimo u nabavku. Natrpali kolica mesom, kruhom, povrćem, sokovima, vodom...i pravac blagajna. I ja na blagajni pitam: "A po alkohol ćemo se vratiti kad nabaviš gajbe ili idemo po njega gdje je jeftiniji?" On me pogleda i pita: "A za koga alkohol?" Kažem ja: "Kako misliš za koga. Pa za odrasle. Imamo samo sokiće za djecu." I onda prvi puta u životu čujem: "Ali od mojih prijatelja nitko ne pije."  Ja se skoro izvrnula, ne vjerujem šta čujem, mislim šala neka. Izjavu da od njegovih nitko ne pije vrtim u glavi i ne mogu nikako isprocesuirati. Zbunjena skroz. I stvarno, to veče svi veseli i dobro raspoloženi, bez alkohola. Gledam u to prvi puta tada sa 46 godina i čudim se.

Znala sam da postoje ti neki ljudi - alkoholičari. Ali ne, nisu to bili moji najmiliji. Pa to mi je obitelj, to su mi prijatelji. Alkoholičari su ljudi koji se nikada ne trijezne, posrću i izgledaju kao beskućnici. Tako sam mislila.

Do potpunog rušenja mojih krivih uvjerenja došlo je tijekom predavanja prof. Zorana Zoričića. Struka je točno odredila šta je šta. I te stvari su konačno i u mojoj glavi nazvane pravim imenom. 

U nastavku ću se poslužiti transkriptom odličnog predavanja prof. Zoričića.

Ovisnik o alkoholu je osoba koja je dugotrajnim i prekomjernim pijenjem postala fizički i psihički ovisna o alkoholu, te kod koje su nastale, tjelesne, psihološke i socijalne komplikacije, odnosno bolest.

Konsenzus kaže da je prekomjerno sve što je preko 2 pića* dnevno za žene i 3 za muškarce. A koliko vremena je potrebno da bi se alkoholizam razvio, jako varira. Kod muškaraca 10-15 godina, kod žena 3-5. I što je dob osobe niža, to je brzina razvoja veća. Npr., ako žena od 40 godina počne piti, treba joj 5 godina da razvije alkoholizam, a ako počne piti djevojka od 16, u roku od godine do godine i pol, ona može biti ovisnica o alkoholu.

*Piće je 0,25 l piva, 2dcl vina razblaženog (bevanda ili gemišt) i 0,3 žestice.

Dva su osnovna tipa ovisnosti o alkoholu. Psihološka ovisnost znači da osoba ne mora svaki dan popiti nešto, ne tresu joj se ruke, ali npr. petak navečer ili opuštanje s društvom je nezamislivo bez rituala ispijanja pića. Fizička ovosnost je puno jasnija. Osoba svaki dan mora popiti određenu količinu alkohola da bi se smirila.

I dva su osnovna modela pijenja. Mediteranski model je npr. svaki dan pijenje pola litre do litre razblaženog vina; može se iskontolirati da ne pije preko toga, ali ne može apstinirati. I kontintalni model, gdje osoba od ponedjeljka do petka najčešće ne pije ništa, petak popodne kreće, uveče mrtva pijana, subotu se dozira i održava i u nedjelju se trijezni.

Ako bismo gledali psihološki profil alkoholičara, onda su značajne slijedeće karakteristike: jedna četvrtina su nasilnici, tri četvrtine su nikad odrasla djeca. Neurotici s anksioznim poremećajem, koji žele pod svaku cijenu biti prihvaćeni, čak toliko da će ako treba izigravati i klauna. Osjećaj pripadnosti im je iznimno bitan. Često psihoorganski oštećeni.

U hrvatskoj ima oko 200 000 alkoholičara. Ovisnost o alkoholu 13 puta više košta društvo nego ovisnost o heroinu. Država je tu licemjerna. Potiče se pijenje, a osuđuje se pojedinac koji pije. Sva odgovornost se prebacuje na pojedinca i na njegovu obitelj.

Zagrebačka alkohološka škola koju vodi prof. Zoričić sa suradnicima, je varijacija poznatog Minesota modela AA klubova (klubova anonimnih alkoholičara), ali još unapređena za stručnog djelatnika i obiteljski pristup. Trenutno u Hrvatkoj ima oko 200 AA klubova.

Bivši alkoholičar može apstinirati doživotno, ali ne može nikada više kontrolirano piti. Terapijska opcija je sve ili ništa. Najčešće alkoholičar sam ne uviđa problem, poriče da je razvio ovisnost. Većina dolazi privedena na liječenje od strane nekoga iz obitelji. Alkoholičar pristaje na to tek onda kada je "stjeran u kut"; kada najčešće supruga ili netko drugi od članova obitelji, napravi kriznu situaciju u kući, odnosno kada se naruši šutnja koja je čak i takvu disfunkcionalnu obitalj držala dugo u stanju homeostaze.

Pomoć traže pretežno ljudi u pedesetim godinama, sa rasturenim obiteljima, psihoorganski potrošeni. Kod njih možemo primjeniti logoterapiju. Potegnuti ćemo pitanja muškosti, odgovornosti, smisla. Zašto se alkoholizam desio meni? Gdje sam tu ja i moja obitelj?

Biti logoterapeut, pogotovo u radu sa ovisnicima, ima svoju težinu, odgovornost, ali i humanu dimenziju. Prof. Zoričić je to lijepo rekao - da pomažući drugima mi u konačnici pomažemo sebi. Jer kao što nudimo pacijentu smisao, isto tako ga i mi pronalazimo u radu s njima kao terapeuti. 

~ Danijela M.