NASILJE  DJECE  NAD RODITELJIMA

Nasilje djece usmjereno prema roditeljima vrsta je nasilja koja nije dovoljno istražena i o kojoj se rijetko može čuti u javnosti. Radi se o iznimno teškim situacijama, jer se ovaj oblik nasilja najmanje prijavljuje, te dugo ili zauvijek ostaje između četiri zida.

Zlostavljani roditelji čak i kada imaju svijest da su zlostavljani, teško i rijetko prijavljuju svoju djecu, zbog srama, osjećaja krivnje, straha od počinitelja i osude okoline. Imaju narušenu sliku o sebi, osuđuju sami sebe, pitaju se gdje su pogriješili, ne žele etiketu "loših roditelja", zbunjeni su, u očaju, teško i tiho pate. Također zbog prenaglašenog straha od reakcija djeteta i radi izbjegavanja mogućih agresivnih ispada, pribjegavaju metodi udovoljavanja svim djetetovim zahtjevima. Život im se svede na "hod po jajima", stalni strah i oprez, ugađanje i podilaženje djetetu. U tom slučaju nastupa filijarhat - dijete preuzima kontrolu i "vladavinu".

Zlostavljani roditelji čak nerijetko traže i opravdanja za svoju djecu zlostavljače, te se tako zatvaraju u najbolniji krug pakla, koji osoba koja nije to iskusila teško da može uopće i zamisliti. Mnogi ako se u jednom momentu i odvaže podnijeti prijavu, često naknadno povlače svoj iskaz i odustaju od daljnjeg postupka. Pogotovo ne žele javno istupiti u strahu od osvete nasilnika. Cijeloj priči ne pogoduju ni hrvatski sudovi koji su spori i izriču blage ili nikakve kazne zlostavljačima, koji su punoljetne osobe. Dok maloljetnici, usudila bih se reći, mogu raditi šta god hoće, bez ikakvih posljedica u zakonskom smislu.

Nije svaka svađa roditelja i djece, nasilje i agresivno ponašanje. Razlikujemo nekoliko osnovnih skupina onoga što možemo kategorizirati kao nasilje:

1) fizičko nasilje odnosno primjena fizičke sile bez obzira da li je nastupila ozljeda ili ne. Osim udaraca bilo čime, prijeloma i smrti, uključuje također guranje, pljuvanje, čupanje, gušenje, gađanje predmetima, izmicanje stolice, "slučajno" sudaranje u prolazu, onemogućavanje mirnog sna, bacanje stvari i unišavanje imovine

2) psihičko nasilje, odnosno sve što prouzrokuje osjećaj straha, ugroženosti i uznemirenosti i ima za cilj nanijeti emocionalnu bol. Tu je verbalno nasilje, vrijeđanje, ismijavanje, neprimjerene šale, nazivanje pogrdnim imenima, ponižavanje, optuživanje, kritiziranje, ogovaranje, psovke, kletve, emocionalne ucjene i manipulacija, prijetnje, izazivanje osjećaja krivnje, izazivanje straha, uskraćivanje informacija, uskraćivanje viđanja unuka, obmanjivanje, izmišljanje i iskrivljavanje događaja, dovođenje u zabludu, diskriminacija po bilo koje osnovu, nerealni zahtijevi i očekivanja, uhođenje i uznemiravanje preko sredstava za komuniciranje - elektroničkih i tiskanih medija te društvenih mreža, prisila na laganje i pisanje ispričnica,  svjedočenje nasilju nad drugim članovima obitelji, lažna empatija i dodvoravanje

3) seksualno nasilje i uznemiravanje – vrlo je rijetko izravno kroz neželjeni fizički kontakt, više kao emocionalni incest, zatim razvratno verbalno i tjelesno ponašanje, razmetanje golotinjom, glasan ili vidljiv seksualni odnos ili masturbiranje, prisiljavanje majke na prostituciju

4) ekonomsko nasilje – iznuđivanje novca od roditelja;  krađa novca, zlata i drugih vrijednih obiteljskih stvari;  posuđivanje, poklanjanje ili prodaja osobnih stvari roditelja;  prisila na zaduživanje;  oštećivanje i uništavanje obiteljske imovine;  zabrana ili onemogućavanje korištenja životnog prostora i ostale obiteljske imovine;  oduzimanje/zabrana raspolaganja osobnim prihodima, te zabrana zapošljavanja u svrhu stvaranja ekonomske ovisnosti i veće kontrole nad roditeljem; prisiljavanje roditelja na dodatni rad; nesudjelovanje u troškovima zajedničkog kućanstva i skrbi o drugim uzdržavanim članovima kućanstva.

5) zanemarivanje i sva ostala postupanja koja ponižavaju roditelje i povređuju njihovo dostojanstvo

Profesorica Jasminka Zloković, ujedno i predstojnica katedre odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Rijeci i doktorica znanosti, je vrlo detaljno iznijela tu problematiku u svojoj knjizi "Nasilje djece nad roditeljima - obiteljska tajna"

Između ostalog u knjizi navodi da je nasilje djece nad roditeljima bilo koje ponašanje ili postupak koji je namjerno štetan za roditelja, koji ima namjeru tjelesno ili psihički povrijediti roditelja, učiniti financijsku štetu, osiromašiti ili uspostaviti prisilnu kontrolu, te uključuje i sve oblike verbalnog nasilja.

Mogli bismo reći da se radi o bilo kojem vidu uspostave moći i kontrole nad roditeljima, te dominaciji, zastrašivanju i iznuđivanju, a u svrhu postizanja određenog cilja, rijeđe kao sadističko samozadovoljavanje, premda nije isključeno.

Nije pravilo da djeca koja zlostavljaju svoje roditelje su i sama bila zlostavljana od istih. Međutim loš i nasilan odnos prema majci, može biti i često jest preslikano ponašanje od očeva. Također čest je slučaj da iako roditelji imaju više djece, samo jedno prema njima, iskazuje agresivno i nasilno ponašanje. Djeca ukoliko su bila zlostavljana od roditelja uglavnom usmjeravaju taj model ponašanja ka svojoj djeci ili partneru. Međutim, u društvu još uvijek postoje predrasude o krivnji roditelja za djetetovo ponašanje. Ustvari ovdje se više radi o neupućenosti roditelja u različite odgojne stilove i eventualne posljedice istih.

Autokratski i permisivni odgojni stil su češći okidači za agresivno ponašanje djeteta prema roditelju i uopće. Autokratski roditeljski odgoj je rigidni strogi stil koji uključuje velike zahtjeve roditelja i apsolutnu kontrolu nad djetetom, uz nedostatak emocionalne topline. Ovaj odgojni stil u potpunosti negira autonomiju djeteta. Permisivni stil odgoja je potencijalno opasan jer se roditelji nisu dogovorili oko pravila i granica, onoga što je dozvoljeno/prihvatljivo, a što nije, niti su stoga ikakvi autoriteti svojoj djeci. Može čak doći do zamjene uloga roditelj dijete. Na koncu dijete počinje postavljati pravila i uvjete, a roditelji su ti koji slušaju i pokoravaju se. Ukoliko ne zadovolje želje, hirove pa čak i očekivanja svoje djece, po mogućnosti odmah, slijedi impulzivna i agresivna reakcija.

1986. godine bilo je 117 000 slučajeva, a 2001. godine 470 000 slučajeva zlostavljanja starijih osoba u Americi (objavio National Center on Elder Abuse SAD) što je povećanje od 30.1 %. Nasilnici su uglavnom bila odrasla djeca žrtava i njihovi supružnici/partneri.

Kod nas, prema podacima MUP-a za 2008.god., u ukupnoj strukturi prijavljenog nasilja , roditelji su bili žrtve u 16% slučajeva. No situacija je daleko lošija od ovog postotka. Roditelji, pogotovo ako su starije dobi rijetko će se odvažiti prijaviti počinitelje. Procjenjuje se da će tek svaka 14. zlostavljana ili zanemarivana starija osoba prijaviti svoju djecu, iako posljedično može doći do narušavanja zdravlja, invalidnosti, pa i do smrti.

Najčešće se radi o emocionalnom, fizičkom i materijalnom zlostavljanju, a slijede zanemarivanje i seksualno nasilje. Policija i Državno odvjetništvo upozoravaju kako je u stalnom porastu broj prevara, ubojstava i imovinskopravnih delikata nad starijim osobama.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, u razdoblju od 1990. – 2005. godine, od ukupnog broja osoba koji su počinili neki oblik nasilja nad svojim roditeljima, 44% muškaraca i 14% žena bilo je ovisno je o alkoholu ili drugim psihoaktivnim tvarima, dok je među žrtvama koje prekomjerno konzumiraju alkohol bilo njih svega 7%.

Ako tome pridodamo i osobe mentalno narušenog zdravlja s PTSP-om različitog uzroka, depresijom i psihozama, onda imamo potencijalno "ljudske bombe" koje osim verbalno, nasrću i fizički, prebijaju, pa čak i ubijaju svoje roditelje. Međutim većina nasilnika nema težih mentalnih bolesti, uglavnom su emocionalno nestabilni, iritabilni, te imaju problem s kontrolom bijesa i frustracija.

Iako su u mlađoj dobi 2/3 nasilne djece dječaci a 1/3 djevojke, u zrelijoj dobi više od polovine počinitelja su žene - kćerke i snahe, koje se u pravilu "skrbe" o starijoj osobi/roditelju.

U 82% slučajeva žrtve su majke naspram 18% očeva. Najčešće su to samohrane majke i očevi s nekim stupnjem invalidnosti/bolesti.

Djeca koja su svjedoci nasilja nad majkom često ih sama iskazuju agresiju upravo prema majci, čak je i način ozljeđivanja bio gotovo identičan onome koji su vidjeli od očeva. Djeca također usvajaju očeve negativne stavove prema majci i na taj način gube poštovanje za majku. Zatim pokazalo se da za razvod roditelja dijete najčešće krivi majku s kojim u većini slučajeva ostaje živjeti, te svoju agresiju usmjerava upravo prema njoj. Majkama je to izuzetno bolno iskustvo jer ih dodatno blokira urođeni instinkt da zaštite svoje dijete, čak i kada je ono nasilno prema njoj. Situacija postaje još teža ako suprug stane na djetetovu stranu umjesto u obranu supruge/majke. Odgađajući da potraže pomoć žene/majke na kraju nerijetko posežu za lijekovima za smirenje, alkoholom, rijeđe drogama. Osim za sebe i svoj život, strahuju za ostalu djecu, imovinu i vrijednije predmete u kući, otežano se koncentriraju na poslu, pate od nesanice, te padaju u financijske probleme ukoliko dijete krade ili iznuđuje novac.

Danas kada je mladima gotovo nemoguće doći do vlastite nekretnine, porasla je učestalost prevara i pritisaka za prepisivanjem imovine, otuđenjem imovine, progonom roditelja u neku od ustanova, a također i teškog zanemarivanje bolesnih i onemoćalih roditelja.

Starija populacija nije dovoljno dobro informirana o terminima doživotni i dosmrtni ugovor o uzdržavanju, zbog čega u poznim godinama mogu lako ostati bez sve svoje imovine. Sebe i svoje interese, te imovinu, jedino je moguće dovoljno dobro zaštititi Ugovorom o doživotnom uzdržavanju, prema kojem vlasništvo nad imovinom ide uzdržavateljima nakon smrti uzdržavanika.

Roditelji naivno misle da će kupiti milost svoje nasilne djece predajući im svoj novac, kuću, stan i drugu imovinu. Međutim situacija je posve suprotna; isti čas kada to učine oni postaju za svoju djecu teret, nepotrebno trošenje vremena i novca.

Užasne su sudbine mnogih starijih ljudi zbog onoga što su im u stanju učiniti vlastita djeca i članovi njihovih obitelji.

***

Rad s traumatiziranim roditeljima ne postoji, u smislu nekakvih grupa podrške sa stručnom osobom kao koordinatorom grupe. Postoji terapijski rad 1 na 1, a to je uglavnom moguće dovoljno kvalitetno odraditi jedino privatno, što mnogi kada bi i htjeli si ne mogu financijski priuštiti.

Za sve roditelje koji imaju osobno ovakva teška životna iskustva, kreirana je skrivena i besplatna grupa podrške. Ukoliko se želite uključiti, javite se na mail danijela.milicic755@gmail.com i dobiti ćete link za uključenje. Po potrebi možemo na ovu temu organizirati okupljanja zoom-om i uživo, s gostujućim stručnim suradnicima.