KONTEMPLACIJA O SVIJEĆI

Većina nas ima kod kuće svijeću. Možda je ostala od prijašnjeg Božića. Možda leži u ladici i čeka da ju za Dan mrtvih zapalimo. Nova, neupotrebljena.

Pogledajmo pobliže - Što ustvari vidimo? Vosak, zar ne. Puno voska i tanku nit stijenja. Pa ipak stijenj napravi svijeću svijećom. Kada u svijeći ne bi bio stijenj, pred nama ne bi bila svijeća, nego samo gruda voska.

Nešto slično je i kod čovjeka. Ako sebe ili nekog drugog promatramo u ogledalu, vidimo velik organizam kao tijelo i trag duha kao ono što iz osobe zrači. Sam duh je nevidljiv, kao stjenj u svijeći, pa ipak je on taj koji čovjeka čini čovjekom. Bez duha koji mu je udahnut, ostao bi samo komad gline ili na višem razvojnom stupnju životinja, ali nikako osoba jedinstvena i neponovljiva, kao što je svatko među nama.

Vratimo se k svijeći. Kako bi bilo da ju upalimo? Pustimo ju gorjeti i promatrajmo što se događa u plamenu, što on uzrokuje? Plamen svijeću nezadrživo otapa; uzima kapljicu po kapljicu voska dok ju svu ne potroši. Malo nas to rastužuje.

Ništa drugačije nije u životu čovjeka. Kada se jednom upali plamen duha on se troši i dogorjeva, te ide prema svom kraju. Materije je sve manje. Organizam stari, gubi vitalnost i sposobnost obnavljanja, gubi stanicu za stanicom. Slično kao što se topi vosak, otapa se i naš život.

No, da li je moguće da se u beskrajnom svemiru bilo što izgubi? Nije li osnovno pravilo prirode, koja nas okružuje, da se sve mjenja te prelazi iz jednog energetskog stanja u drugo?

Nastavimo promatrati svijeću koja gori i upitajmo se - u što se mijenja vosak, koji se otapa? Odgovor nam je jasan - u svjetlost i toplinu. Materija se pretvara u funkciju. Čim manja je svijeća, znači da je dulje gorjela. Čim više je izgubila na materiji, tim bolje je ispunjavala svoju funkciju. Prije svega je zračila svijetlost, radi čega je i bila napravljena. Odjednom shvaćamo da nema razloga našoj tuzi. Vosak bi ostao očuvan samo kod svijeće koja ne bi gorjela, koja nikada ne bi bila upaljena; dakle pri svijeći koja bi ostala nekorisna, jer nije ispunila svoju zadaću. Vosak svijetli samo u svijeći kojoj je život dao plaman, koji je nastao tada kada ga je netko upalio.

Viktor Frankl je misleći na čovjeka zapisao: "Na svojem početku je život još neupotrjebljen, pretežno je materija. S vremenom se materija smanjuje, sve više se pretvara u funkciju. Na kraju ostaje samo ono što je nosiocu te materije uspjelo pretvoriti u djela, doživljaje i način podnošenja patnje." Ostaje to što je u čovjeku dozorilo.

Termin dozrijevanje možemo analizirati, da bi lakše shvatili. Pustiti da nešto dozori znači uključiti vremensku komponentu. Kada je nešto jednom u vremenu, pliva s tokom i neizbježno se izlijeva u vječnost.

Prije nego smo upalili svijeću, njena svijetlost nije postojala. Materija, iz koje je napravljena svijeća jest postojala, no njeno djelovanje se još nije desilo. Mogli bi reći da svijeća još nije ispunila svoj smisao.

Međutim, u trenutku kada smo ju upalili, svijeća je počela ispunjavati svoju zadaću. Ako dovoljno dugo čekamo, potrošiti će se sav vosak, dakle materija će se potrošiti i svijetlost će zgasnuti. Ali činjenicu da je svijeća gorjela, da je širila svijetlost i toplinu, nitko ne može izbrisati. Dakle svijeća će neizostavno zgasnuti, ali činjenica da je jednom gorjela neće nikada. Dakle nešto što se bilo kada desilo u vremenu , neizostavno se prelije u vječnost. Paradoksalno je pri tome, da upravo u trenutku kada je nestala sva materija i kada je zgasnula svijetlost, upravo u tom trenutku je svijeća u potpunosti ispunila svoj smisao.

Viktor Frankl, koji nas je doveo do spoznaje, koju smo upravo opisali, nam je otvorio put razumijevanju ljudskog života pomoću simbolike svijeće, koja dogorijeva. Dakle sve što u ljudskom životu dozori ostane u vječnosti, sva naša djela, doživljaji i smisao koji smo dodijelili patnji. I ne može biti izmijenjeno, ili uništeno.

Da bi bolje doživjeli tu spoznaju uzmimo si još nekoliko minuta tišine pred upaljenom svijećom. Osnovna predodžba: vosak se pretvara u svijetlost, koja kao živi lik svijetli u našoj nutrini. A kako je to kod nas ljudi? Mi smo iz mesa i krvi, dviju vrlo prolaznih sastojina. I shvaćamo da se također te sastojine mijenjaju u funkciju. Životna moć koja slabi, ostvaruje svoju svrhu, koja stalno raste. Ne prouzrokuje li to umirujući, topao osjećaj? Pa upitajmo se: Da li da zaista žalimo za voskom? Ili da se radije veselimo gorenju svijeće i toga da nam svijetli?

A sada ćemo izvesti mali eksperiment i radi toga moramo svijeću zgasnuti, ohladiti i prelomiti. Želimo naime razmišljati o polomljenom, o lomljivosti čovječje biti. Svačiji život ima svoje lomove , svoja nagnječena i osušena mjesta, propuštene prilike. Uvijek možemo naći promašen smisao. Naša djela, doživljaji, odnosi, nisu bez poteškoća. Istovremeno se naša tjelesna masa, mijenja u djelovanje i tu smo također vrlo ranjljivi. Nastaju tjelesna ili psihička oštećenja, koje si sami zadajemo ili nam ih zadaju drugi. Upravo to želimo predstaviti s pomoću prijeloma svijeće. Kada ohlađenu svijeću prelomimo, što vidimo? Odlomljeni dio se pomiče. Na čemu zapravo visi? Na nevidljivom stijenju, koji prolazi kroz svijeću. Dakle nije prelomljeno sve što predstavlja svijeću, nego samo vosak, dok je stijenj ostao neoštećen. Možemo primijetiti da smo svijeću pogrešno nazvali slomljena. Vidimo mješavinu slomljenoga i neslomljenoga. Čak i to slomljeno nije posvuda slomljeno.

Razmislimo što nam to govori o čovjekovoj biti. Prvo: pogrešno je govoriti o slomljenom čovjeku jer u njemu uvijek ostaje nešto načelno zdravo, dapače nesalomivo. To je njegov duhovni izvor i temelj, Božji dah, kako to imenuje teologija ili bezuvjetno dostojanstvo ljudske osobe, kako to naučava Franklova antropologija. Duhovno ne može umrijeti, ili se razboljeti. Duhovno izvire iz dimenzije, koje je izvan tih kategorija.

Čovjekov duh je neraskidivo povezan s tjelesnim, ali i Božanskim. Tijelo proždire plamen života; duhovna osoba je ranjiva, no ne da ju se uništiti. Ona je lomljiva, ali ju se ne da slomiti. To se najbolje vidi kod nemoćne i stare osobe, koja je ujedno pogođena invalidnošću, da se može sve to stoički podnijeti, te čak i na taj način ispunjavati svoj smisao.

Sada svoju slomljenu svijeću izravnamo. Možemo ju malo i poduprijeti. Zatim ju ponovo zapalimo. Što vidimo? Ponovo gori! Slomljena svijeća gori! Svijeća čija je materija oštećena izvršava svoju zadaću, ispunjava svoj smisao. I zašto to ne bi mogao čovjek, koji je tjelesno ili psihički oštećen?

Međutim tajna ispunjavanja smisla se nalazi još dublje. Ako budemo dovoljno strpljivi pronaći ćemo ga. Ispunjavanje smisla života je lijek protiv slomljenosti čovječje biti. Dakle ne samo, da se vosak mijenja u svijetlost, nego će gorenje svijeće ozdraviti slomljeni dio.

Promatrajmo kako svijeća postaje sve manja, kako kapljice voska koje klize po njoj sljepljuju slomljeni dio. Plamen koji se približava slomljenom dijelu ga mekša i slom nestaje u svijetlosti svijeće, te tako svijeća usprkos lomu ispunjava svoj smisao. Nije li promatranje te tajne posebni doživljaj? Nije li nam promatranje slomljene svijeće koja gori i ispunjava svoj smisao od većeg značaja nego promatranje kako gori neslomljena svijeća. Sigurno ćemo sada lakše razumjeti da slomljeni čovjek, koga smo sa ljubavlju poduprli, usprkos fizičkim ili psihičkim poteškoćama, duhovno sjajnije sije. Zadržimo se još malo očima i srcem pri sjaju svijeće i koliko nam je moguće upijmo tu spoznaju, koja nam može biti utjehom do konca našega života.

Na kraju smo meditacije. Svijeću ispred sebe smo zapalili, zgasnuli, prelomili i opet zapalili. Vidjeli smo, kako je iza sloma ponovo gorjela. Čim dulje je bilo vrijeme njenoga izgorijevanja, tim više je ispunjavala svoj smisao. Shvatili smo, da je ispunjavanje smisla bilo vrijedno njenoga izgorijevanja i nestajanja.

I sada još zadnje razmišljanje: prijatelji i znanci koji nisu bili sa nama, sve to nisu vidjeli. O tome da je svijeća gorjela ih nismo obavijestili. Da li se radi toga zaista nešto mijenja? Možemo otići u drugu sobu i leći u naslonjač te zatvoriti oči. Nakon duljeg promatranja svijeće nam to upravo i prija. Bez sumnje se živo sjećamo kao je svijeća na stolu gorjela, iako ju nemamo više ispred sebe. Istina dakle ne ovisi o tome, da li ju netko vidi, prepoznaje, razumije.

Napravimo još sljedeći korak: u slučaju da smo u susjednoj sobi zaspali, svijeća će i dalje gorjeti i potpuno izgorjeti. Istina dakle ne ovisi o tome da li sam je svjestan ili ne. Za svijeću je svejedno. Bitna je samo činjenica da svijeća ispuni svoju funkciju, bez obzira da li netko za to zna ili ne zna.

Prije nego ju ugasimo pomislimo na sve smislene i svijetle trenutke svojega života, koji najviše znače nama samima. Pomislimo da djela dobra ne činimo zato da bi netko za njih saznao, odao nam priznanje ili nam se zahvalio. Čak i kada za to nitko ne zna, svijetlost ostaje svijetlost, smisao ostaje smisao. I kada cijeli svijet ne bi opazio naša dobra djela, to ih ne bi moglo uništiti.

Zaključak:

  Kada ljudski život dogori kao svijeća, prelazi iz materije ka svrsi. Dogorijevanje se pokazuje u starenju i propadanju organizma. A svrha se odražava preko djela, doživljaja i odnosa prema patnji. To sve se pretače u vječnost.

  Krhkost ljudskog postojanja, koja se manifestira preko bolesti, tjelesnih i duševnih rana, sve to oštećuje samo psihofizički dio čovjeka, kao vosak kod svijeće. Na sigurnom u njemu je skriven ljudski duh, njegov zdrav, neslomljiv izvor i temelj, njegov stijenj. Život u kome je ispunjen smisao svijetli i tako prerasta svoja slomljena mjesta

  Upaljena svijeća gori i izgara bez obzira, da li ju netko gleda ili ne. Isto tako to što je u životu imalo svoj smisao zadržava ga i dalje bez obzira da li bilo tko za to zna ili tome odaje priznanje. Važno je da je ispunilo svoju svrhu.

                                                                                                                                                                    Autor: Elisabeth Lukas