EGZISTENCIJALNI VAKUUM I NOOGENE NEUROZE

Na ono što su donijele milenijske godine teško se može prilagoditi čovjek koji se sjeća života u kome se težilo poštenju, radu, humanosti, moralu, idealima... Skromnost i ponizost su gotovo isčezle kao vrline. Sve se svelo na prazno ništavilo gomilanja materijalnog smeća i i upornu težnju za užicima, što su očiti znakovi praznog i besmislenog života.

"Današnje društvo izobilja sposobno je zadovoljiti sve čovjekove potrebe, ubrajajući i one stvorene od potrošačkog društva. Ali poteba koja ostaje nezadovoljena je upravo potreba za smislom." (Frankl)

Liječničke ordinacije postale su prihvatilišta za sve one koji očajavaju u životu sumnjajući u njegov smisao. Pacijenti se danas češće no ikada obraćaju psihijatrima i raznim terapeutima jer dvoje ima li njihov život smisla i zbog osjećaja pomanjkanja neke posebne životne zadaće koja je samo njima namjenjena.

Frankl je uočio važnost te primarne samonadrastajuće motivacije. Međutim ukoliko ona ostane neprepoznata, mi ćemo prihvatiti sekundarnu motivaciju koja će nas odvesti na pogrešan put. Ta sekundarna motivacija je materijalna korist, moć, prestiž, slava, komfor, pretjerana briga za izgled i zdravlje, razni kratkotrajni užici poput alkohola, droga, promiskuiteta i seksualnih nastranosti.

U čovjeku postoji taj vječni nemir, potreba za pravim vrednotama koje životu daju smisao. Ako toga nema pojavljuje se jedna rupa, praznina, besmisao, kojeg je Frankl nazvao egzistencijalni vakuum.

Vakuum po svojim fizičkim zakonitostima će privući bilo šta da bi se taj prazni prostor ispunio. Neprimjereni ciljevi postaju prioritet. Odnosno, ukoliko mi aktivno ne napravimo ništa vrijedno, onda će se vakuum sam po sebi ispuniti negativnim sadržajima. Tako da je sad ta praznina plodno tlo za sekundarnu motivaciju, razvoj neke patologije, razne ovisnosti, depresije, riskantna ponašanja i noogene neuroze.

Radi se o jednoj duhovnoj krizi koja može prerasti u psihičku smetnju ukoliko čovjek zanemaruje impulse iz svoje nutrine, ako na životno bitna pitanja ne pronalazi odgovore i ako ne pronalazi smisao svoje egzistencije. Odnosno kada čovjek pati od osjećaja unutarnje praznine, besciljnosti, dosade, nedostatka smisla i svrhe, a također i osjećaja da nikome nije potreban, dolazi do egzistencijalne frustriranosti i egzistencijalnog vakuuma. Isto ukoliko imamo velike sposobnosti, vještine i talente, a životne zadaće su nam male i neadekvatne, također upadamo u egzistencijalni vakuum.

Iz tog vakuuma proizlazi novi tip neuroza koje je Frankl nazvao noogene neuroze. One su odraz te duhovne praznine, nekog moralnog konflikta ili krize smisla i čine oko 20% svih neuroza. Češće se javljaju u društvu obilja, kada su nam sve egzistencijalne potrebe zadovoljene, ali ne vidimo smisao svega toga. Danas ustvari ljudima ne fali ništa osim razloga življnja.

Uz bitne simptome neuroza, poput straha i depresije, pretjerane brige za zdravlje i tuge, tu su još i ti specifični simptomi unutarnje praznine i kroničnog osjećaja besmisla.

Frankl je anketiranjem svojih studenata ustanovio kako 40% njih u Austriji i 81% u SAD-u, doživjavaju egzistencijalnu prazninu. Radi se o jednom patološkom odnosu spram života, pretjeranom naglašavanju sudbinskog, otežanom odlučivanju, hiperrefleksiji, egocentrizmu i hedonizmu.

Problem može biti začet već u odgoju. Djeca koja su uzdizana na pijedestal, očekuju kasnije da im se svijet pokloni, a ako se to ne dogodi, nesretni su i ljuti, gube interes za sve, skloni su depresijama i zloupotrebi droga.

Kod mladih se noogena neuroza skriva iza nasilja i autodestruktivnog ponašanja. Tkz. "No future generation", a stav je "Pa šta i ako poginem, život mi ionako nije ništa naročito."

U srednjim godinama pojavljuje se "kriza srednjih godina" praćena razočaranjem  i pitanjem "Zar je ovo sve od života?"  Također javlja se osjećaj prevarenosti, frustriranost, bijeg od obitelji, afere, davanje otkaza, tretmani pomlađivanja...

A u starosti pak se noogena problematika izražava u vidu gorčine, ljutnje na cijeli svijet, apatije, rezignacije i smanjenju interesa za sve.

Noogeni neurotici nisu zainteresirani ni za šta. Ništa za njih nema vrijednost, ništa ih ne veseli, žive provizorno (od danas do sutra), fatalistični su, sve im je svejedno i svijet zaslužuje propast.

Naročito opasne posljedice noogenih neuroza su kao prvo to što se nekim uobičajenim događajima pridaje negativan predznak, te se na taj način propušta njihova pozitivne strane. Tu ubrajamo "vikend neuroze", zatim neuroze zbog odlaska djece poznate kao "sindrom praznog gnjezda" i neuroze zbog odlaska u mirovinu.

I također opasne posljedice noogenih neuroza su loše radnje. Ne postavlja se nikakva barijera napadima bijesa, seksualnim perverzijama, uzimanju droga, uključivanju u razne sekte, napuštanju djece i partnera... itd.

Pacijenti znaju da im nešto nedostaje, ali ne mogu dokučiti što je to. U neurotičnoj varijanti oni su u stalnoj potrazi za užicima, a u depresivnoj varijanti nisu ni za šta sposobni, ne cijene ništa, pa niti sami sebe.

Logoterapija se nudi kao specifična terapija upravo za noogene neuroze i depresije koje su odraz duhovne praznine, a mogu imati za posljedicu alkoholizam, kriminalitet, zlouporabu droga...

Radi se o uzrocima iz duhovne sfere osobe i to loše duhovno stanje treba shvatiti kao alarm koji šalje impuls za promjenom. Čovjeku treba ipak nešto više od "kruha i igara." Treba ga preusmjeriti sa kratkotrajnih užitaka prema smislu i vrednotama. To su sredstva ozdravljenja.

"Potreba za smislom je najdublje ukorjenjena ljudska potreba, koja zahtijeva otkrivanje smisla života, a prije toga smisla svakog trenutka, koji potiče čovjeka da ide prema tom cilju i da ga ostvari." (Frankl)

Logoterapeut vodi razgovor na način da poručuje klijentu da je on za njega dragocjen, da smisao sigurno postoji i da će ga zajedno potražiti. Tematiziraju se vrednote koje ga okružuju, a za koje je do tada imao "slijepu pjegu". Govoriti treba također o njegovu životu, okolini, ali i o snovima, ciljevima...

Nakon faze klarifikacije gdje se osvjetljava problem, slijedi suočavanje klijenta sa svime što mu je do sada uspjelo, što je dobro napravio u životu. I u posljednjoj fazi logoterapeut treba proširiti klijentovo vidno polje, postavljajući takva pitanja koja će mu osvjetliti slobodni prostor, ono što klijent može poduzeti sada, a što bi ujedno bilo u duhu odgovornosti i prema drugima. Treba izbjegavati egocentrična rješenja. U svakom slučaju, rješenje ne namećemo, klijent do njega mora doći sam.

Kako je kod svake neuroze pa tako i noogene vrlo jak taj egocentrizam, usredotočenost na sebe, dobra se pokazala metoda derefleksije. Naglasak uvijek staviti na nešto dobro što možemo napraviti, a ne stalno baviti se lošim. Frankl je npr. svoje pacijente motivirao na neki karitativni rad, sa osobama koje trebaju palijativnu skrb, u domovima za napuštenu djecu, na dječijim odjelima u bolnicama, sa starijim osobama koje trebaju neku pomoć...

I tek kada su vidjeli da mogu pomoći drugima, dati im svoje vrijeme i ljubav, i da je to nekome itekako potrebno, smisao se pojavio u njihovim životima. Jer čovjek se realizira samo u odnosu prema nekome ili nečemu.

~ Danijela M.